Instagram
   

Povijest

Vinkovci se nalaze na najsjevernijem meandru Bosuta, čija je lijeva obala, nadmorske visine od oko 88 metara, bila zaštićena od čestih poplava te pogodna za naseljavanje. Zahvaljujući svom povoljnom položaju Vinkovci su bili prostor na kojem su se nasljeđivale kulture od mlađeg kamenog doba do danas. Nije se uvijek živjelo na istim mjestima, ali gledajući današnji raster grada Vinkovci su kontinuirano naseljeni preko 8000 godina. Većina prapovijesnih naselja smjestila se na toj visokoj lijevoj obali, a najveće i najdugotrajnije naselje nastalo je na desnom ušću potoka Ervenice u Bosut, na „Telu Tržnica“.

Prve zajednice zemljoradnika naseljavaju ovo područje negdje oko 6200. g. pr. Krista donoseći keramiku, pripitomljene životinje i biljke.

Colonia Aurelia Cibalae bile su treći najveći grad u provinciji Panoniji Sekundi, koja se protezala na današnjem području Slavonije, Srijema i Baranje, nakon prijestolnice Sirmiuma (S. Mitrovica) i Murse (Osijek). Grad je osnovan početkom prvog stoljeća i polako se razvija u trgovačko i obrtničko središte. Nije nam poznato kako se grad u početku zvao, ali za vrijeme Hadrijana (117.-138.) dobija status municipija (Municipium Aelium Cibalae), a od kraja 2. ili početka 3. stoljeća grad biva uzdignut na rang kolonije. Osnovu gospodarskog razvoja čine poljodjelstvo i keramičarska industrija, o čemu svjedoči preko 80 keramičarskih peći pronađenih do danas. Grad doživljava vrhunac razvoja kroz 4. stoljeće, kada je u gradu i bližoj okolici živjelo između 5 i 10 tisuća stanovnika, a grad se prostirao na površini od oko 550.000 m2. Osim činjenice da su već prvom polovicom 2. stoljeća bile kršćanska biskupija i da su nam poznata imena jednog od biskupa (Euzebije (?-258.)) i jednog od pisara (Polion(?-304.)), najvažniji ljudi rođeni u Cibalama su Valentinijan (364.-375.) i Valens (364.-378.), braća i jedini rimski carevi rođeni na području današnje Hrvatske.

Prijelaz antike prema srednjem vijeku bilježimo pokretnim nalazima i grobovima datiranim u 5. stoljeće, a vežemo ih uz autohtono romanizirano stanovništvo i barbarske federate.

Na 14 pozicija intra muros Cibala istražena su 52 groba s početka srednjeg vijeka.

Doseljenje slavenskih plemena rezultiralo je pomicanjem centra grada prema zapadu. Na položaju Duga ulica 99 istraženo je deset paljevinskih grobova.

Krajem 11. stoljeća na zapadnoj periferiji Cibala osnovano je novo naselje. Žitelji tog naselja podigli su manju crkvu u romaničkom stilu otkrivenu u temeljima. Ta je crkva po svemu sudeći bila posvećena Sv. Iliji. U isto ime, uz južnu stranu male ranoromaničke crkve, nastaje veća gotička župna crkva za koju s potpunom sigurnošću možemo reći kako je nosila naslovnik Sv. Ilije. U više navrata oko ovih dvaju istraženo je ukupno 329 grobova, od kojih većina pripada razdoblju ranog novog vijeka (17.-18. stoljeće). U 19. stoljeću gotička crkva prenamijenjena je u žitno skladište te predstavlja najstariji samostojeći objekt u gradu Vinkovcima.

Čini se kako je srednjovjekovno naselje imalo i drugo starije ime koje je glasilo Bogdanfalva

Vinkovci (Wynkocz) se, kao jedno od obližnjih „svetoilijskih“ satelitskih sela, spominju prvi puta 1491. godine. Prostor srednjovjekovnog naselja Sv. Ilija, odnosno današnjih Vinkovaca, došao je definitivno u osmanlijske ruke zajedno s padom Ivankova 1536. godine. Veće srednjovjekovno naselje Sv. Ilija vjerojatno je tada opustošeno tako da se u osmanlijskom poreznom popisu od oko 1570. godine spominju Vinkovci koji tada broje 17 kuća i čiji tadašnji stanovnici između ostalog obrađuju polja pustoseline Ilinci = sv. Ilija. Ti će Vinkovci prema sličnom popisu od oko 1630. godine imati 16 kuća. Kroz čitavo su tursko razdoblje 16. i 17. stoljeća na području današnjih Vinkovaca tada, osim Vinkovaca, postojala još samo 4 naseljena sela: Zalužje (1570.  -21 kuća), Trbušanci (1570.  -23 kuće), Draganovci (1570.  -13 kuća)  i Liskovac (1570.  -8 kuća). Prostor je osmanskih Vinkovaca (karye-i Vinkofçi) potkraj 17. stoljeća bio u oslobodilačkim ratnim razaranjima opustošen, a stanovništvo prisilno raseljeno. O turskoj katastrofi i u bježanju g. 1690.-1691. Vinkovčani su se skrivali u antinskim barama i po drugim sigurnijim mjestima, a to su činili i stanovnici okolnih sela. Povratak tih stanovnika u svoja stara sela pa tako i u Vinkovce započeo je oko 1700. godine.

Početkom 18. st. Vinkovci su se našli u prostoru novoosnovane (1702. godine) Slavonske vojne krajine. Prema kanonskoj vizitaciji iz 1729. godine vidljivo je kako je stara gotička župna crkva na Meraji dobila posvetu prema sv. Vinku Mučeniku, dok je u srednjem vijeku nosila posvetu prema sv. Iliji.

Vinkovci 1750. godine postaju sjedište 7. brodske graničarske pukovnije (osnovane 1747. godine), a između 1765. i 1785. godine imaju status vojnog komuniteta, što je znak da u njima živi relativno brojna obrtnička populacija. Navedeno se snažno odražava na demografski i gospodarski razvoj Vinkovaca te oni 1789. godine imaju preko 2 000 duša, za razliku od 1738. godine kada ih je u Vinkovcima bilo svega petstotinjak. Vinkovci su se, dakle, do kraja 18. st. od velikog sela transformirali u omanju vojnokrajišku varošicu s dominantnim upravnim, obrtničkim i trgovačkim funkcijama čija je zadaća zadovoljiti kako potrebe vojske tako i graničarskog stanovništva koje živi u prostoru tadašnje Brodske pukovnije.
Godine 1765., dakle u godini osnutka Vojnog komuniteta Vinkovci, u Vinkovcima je živjelo 67 graničarskih obitelji te 90 obrtničkih obitelji, što ovima posljednjima daje apsolutnu prevagu. Kao potvrdu svojeg značaja ta će vinkovačka obrtnička populacija 1774. godine od carice Marije Terezije dobiti svoj „Vinkovački cehovski privilegij“. Taj će pretežito obrtnički i trgovački značaj Vinkovaca s navedenim središnjim upravnim i drugim funkcijama ostati konstanta i u kasnijim razdobljima, možemo reći sve do početka prve polovice 20. stoljeća, kada će prevagu nad obrtništvom preuzeti manufakturni i industrijski pogoni poput parnih mlinova i pilana, ciglana, tekstilnih, kožarskih i drugih pogona.

Na tragu navedene vinkovačke društvene konjunkture u Vinkovcima se u drugoj polovici 18. stoljeća osniva ili gradi niz čvrsto zidanih javnih, ali i privatnih kasnobaroknih građevina: 1762. osniva se osnovna škola; 1777. dovršena je nova velika kasnobarokna crkva Sv. Ivana Nepomuka (današnji Sv. Euzebije i Polion); između 1780. i 1785. godine gradi se velika reprezentativna katnica zapovjedništva i glavne straže 7. brodske graničarske pukovnije (danas Gradski Muzej vinkovci); a od 1779/92. u Vinkovcima djeluje gimnazija. U tom razdoblju današnji središnji gradski trg, u ono vrijeme još uvijek vojni „Paradeplatz“, dobiva svoj konačni arhitektonski i urbanistički oblik kakvog (naravno zajedno s kasnijim izmjenama i dogradnjama) ima i danas.

Vinkovci, 1857. godine (bez Neudorfa i Mirkovaca), u trenutku prvog službenog popisa stanovništva provedenog u Austrijskoj carevini, imaju 628 kuća u kojima živi 3113 žitelja od čega 2489 rimokatoličke, 442 pravoslavne, 180 evangeličke, 1 grkokatoličke i 1 kalvinske vjeroispovijesti.

U to je vrijeme, konkretno oko 1830. godine, u Vinkovcima bilo ukupno 11 krčmi i svratiša, za današnje pojmove prilično živopisnih imena: 1. Winkowzer Militar Wirtshaus («Vinkovačka vojnička gostionica» – bila je u vlasništvu erara odnosno države); 2. Beim schwarczen Rössel («Kod crne ruže»); 3. Beim Hirschen («Kod jelena»); 4. Beim grünen Baum («Kod zelenog drveta»); 5. Einkehr Wirtshaus und Bräuhaus («Prva gostionica i pivnica»); 6. Beim weissen Wolfen («Kod bijelog vuka»): 7. Beim Posthorn («Kod poštanskog roga»); 8. Beim Ochsen («Kod vola»); 9. Bei der silbernen Kugel («Kod srebrne kugle»); 10. Beim goldenen Fassel («Kod zlatnog vrča»); 11. Beim Shützen («Kod strijelca»).
Od značajnijih institucija koje nastaju u Vinkovcima u tom razdoblju svakako su  Djevojačka škola, osnovana najkasnije 1815. godine, koja u tom vremenu djeluje u prizemlju zgrade „Generalije“ (kasnije Brodska imovna općina) te Pukovnijska  bolnica od 1831. godine (isprva u zgradi zapovjedništva 7. brodske pukovnije, a 1857. godine smještena je u novoizgrađenoj zgradi u današnjoj Zvonimirovoj ulici (danas Dom zdravlja).

Razvojačenje 1873. godine i pripojenje Vojne krajine ostatku Trojedinice 1881. godine  sljedeća su prekretnica u demografskom i društvenom razvoju Vinkovaca. Ključan događaj za razvoj Vinkovaca u ovom razdoblju dolazak je željeznice 1878. Godine (iz smjera Dalja i Budimpešte te dalje prema Slavonskom Brodu), kao i početak intenzivne eksploatacije hrastovih šuma.

U razdoblju između 1880. i 1910. godine upravo su tri najstarije vinkovačke etničke zajednice u postotnim omjerima doživjele određeni gubitak: Hrvati, čak 6,5%, Srbi 2,2%, Nijemci 1,5%, dok su najveći dobitnici bili svakako Mađari koji su u tridesetak godina svoj postotni udio povećali čak tri puta te Židovi za 1,1%. Taj porast između 1880. i 1910. godine poklapa se s mađaronskim režimom bana Karla Khuen-Héderváryja (hrvatski ban od 1883. – 1903.). Jedna od glavnih poluga Khuenove politike bile su “Mađarske kraljevske državne željeznice” (Magyar kiraly állam vasutak) čiji je službeni jezik bio mađarski, a Vinkovci su upravo u istom tom razdoblju od 1878. do 1910. godine postali značajno željezničko prometno čvorište. Što se tiče Židova, oni se tijekom čitavog razdoblja Vojne krajine u 18. i 19. stoljeću pa sve do njezinoga razvojačenja 1873. godine, na području iste, nisu imali pravo stalno nastanjivati, odnosno smjeli su na njezinom teritoriju boraviti svega 24 sata. Stoga je intenzivan priljev Židova u Vinkovce zapravo ograničen uglavnom na relativno kratko razdoblje zadnje četvrtine 19. i početka 20. stoljeća, a kao zajednica odigrali su relativno značajnu ulogu u razvoju industrije i trgovine, a shodno time i razvoju građanskog društva u Vinkovcima do početka Drugog svjetskog rata. Takva šarolika identitetsko-etnička slika Vinkovaca dijelom je rezultat političko-društvenog naslijeđa Vojne krajine, u kojima su Vinkovci bili relativno značajno mjesto vojne i civilne uprave, školstva, obrtništva i trgovine, a dijelom je rezultat one vinkovačke ekonomsko-demografske konjunkture uzrokovane prije svega razvojačenjem i inkorporacijom Vojne krajine 1873. i 1881. godine, dolaskom željeznice u Vinkovce 1878. godine te početkom intenzivne eksploatacije slavonskih šuma u istom tom razdoblju.

Potkraj 19. i početkom 20. stoljeća u Vinkovcima se osniva niz građanskih, dobrotvornih i kulturnih društava i klubova, od 1898. u njima redovito izlaze tjedne novine (Vinkovci i okolica - Vinkovce und Umgebung) što je, također, znak narastanja jedne gradske i građanske sredine, iako će formalnu potvrdu statusa grada Vinkovci dobiti tek u novoj državi 1923. godine.

Procesi se industrijalizacije i modernizacije u Vinkovcima snažno nastavljaju i nakon teških iskušenja Prvog svjetskog rata pa tako Vinkovci 1919. Godine dobivaju javnu plinsku rasvjetu, od 1930. godine javnu električnu mrežu, u njima djeluje nekoliko snažnih industrijskih pogona (primjerice ciglane Kuman i Bohn i Kuman; kožara „Braće Marton“; metalna industrija „Ferolim“; tekstilna industrija „Tvornica vunene robe Johan Stefan“ – kasnije Vinteks“ i druge).

Vinkovci će uoči Drugog svjetskog rata premašiti brojku od 16000 stanovnika. Drugi svjetski rat donijet će nova iskušenja za Vinkovce. Vinkovci će tako već do 1942. godine izgubiti 5% svojeg stanovništva konkretno Židove kojih je većina deportirana u koncentracijske logore iz kojih se nikada nisu vratili. Većina pripadnika druge vinkovačke etnije, a koja je slično kao i Židovi uvelike dala svoj doprinos gospodarskom i društvenom razvoju Vinkovaca, Nijemci, iselit će iz Vinkovaca 1944. godine. U isto vrijeme, Vinkovci će doživjeti nekoliko savezničkih teških zračnih bombardiranja, osobito prostor željezničkog kolodvora.

Vinkovci će kraj Drugog svjetskog rata dočekati s gubitkom od minimalno 35 – 40 % svojeg predratnog stanovništva.